11/04/2020

Poštovane dame i gospodo, moje ime je Haris i ovog momenta me slušate jer sam odlučio da više ne mogu. Student sam, rođen i odrastao u Tuzli, propalica sam, umjetnik u pokušaju, alkoholičar u nastanku i ko zna šta još. Niko bitan, ni za šta sposoban, osim za bezuspješno neosnovano filozofiranje i pametovanje. Za sebe kažem da sam perfekcionista, neko ko triput mjeri a jednom reže, neko ko voli sagledati obje strane svake priče i tek nakon toga donijeti argumentovanu osudu. 

Biti takav tip čovjeka sa sobom nosi cijenu. Uzimati redovno ka srcu stvari koje su vezane ili za posao ili za aktuelne događaje iz života i okoline zna istrošiti čovjeka. Iscijediti ga psihički. Vjerovatno je to i rezultat moje uništene i ispresjecane psihičke cijeline koja redovno pati kao rezultat načina života koji praktikujem zadnjih nekoliko godina.

Često sam razmišljao i dalje razmišljam kako bih mogao pomoći sebi. Da li promjenom okoline, da li odlaskom na drugi kraj svijeta, da li profesionalnom medicinskom pomoću i jedno sam zaključio. Svi oblici pomoći bi me oslabili jer bi značili izbjegavanje suočavanja sa samim sobom. Često volim spominjati tu frazu "sa samim sobom" jer sam sebi sam najveći neprijatelj.

Na žalost lijeka nemam. Ne mogu promijeniti sebe ovakvog kakav jesam većinu svog života. Probao sam, ne može mi apsolutno niko reći da nisam ali sam utvrdio jedno. Kad god sam napravio neki napredak u vezi toga osjetio sam se slabiji kao čovjek koji misli svojom glavom. Osjetio sam da gubim žar pod kojim sam naučio da živim. Jer ja stvarno vjerujem u to da bolje radim pod pritiskom zato što sam pod pritiskom upravo cijeli svoj život. Sve što sam radio, od škole, fakulteta, posla, fudbala, esporta, freelancinga je bilo obrgljeno stresom. Prema tome stres mi ne smeta. Problem je što moje tijelo nažalost ne misli isto pa mi nerijetko, a u zadnje vrijeme izuzetno često daje znakove ili me sili da stanem ili da se promijenim.

Šta ustvari znači to da gubim žar ? Iskreno vjerujem da u meni postoji vatra. Vatra koja gori i koja me tjera da idem dalje. Da ujutro ustanem iz kreveta, da učim kako da budem bolji i da ostvarim nešto u životu što će mi konačno dati osjećaj da sam stvoren sa razlogom i da vrijedim makar nešto. Biti običan, biti normalan mi jednostavno ne odgovara. Ne odgovara zato što u tome nemam gorivo za normalnu svakodnevnicu.

Zato sam došao do zaključka da je najoptimalnije rješenje da nastavim, ne znajući šta mi sutrašnji dan nosi i da radim ono što mi se u tom momentu čini kao najispravnije rješenje za mene, ne i za okolinu. Rekao sam sebi prvog januara 2020. godine da više nazor neću. Ni ocu, ni majci, nikakvoj porodici a kamoli prijateljima i poznanicima. Neću jer sam retrospektivno zaključio da sam ugađajući njima, uništio sebe. Psihički sam istrošio sebe do te mjere da sam osjećao nelagodu provodeći vrijeme sa ljudima koji imaju ili su imali oznaku mojih prijatelja. Kako se čovjek može umoriti od nekoga od koga ne bi trebao. Može, kada ne zna da kaže ne. Tek kada čovjek utvrdi svoju vrijednost može je pokazati i drugim ljudima. I tek tada, prijatelji moji utvrdite koliko su ostali bezvrijedni.

Tako sam i odlučio i naredno vrijeme sam to počeo primjenjivati u stvarnosti. Naredno vrijeme pa i do dana današnjeg sam počeo birati sebe ispred svih ostalih. Dugogodišnje prijatelje, pod navodnicima to prijatelje sam kategorizirao na one korisne i one kojima sam koristan. Primitivno reći će neko. Nije. Žao mi je što sam ja taj koji vam to mora reći ali to je brutalna realnost modernog društva. Činjenica je da kada ste na dnu da će tek pokoji pojedinac ostati pored vas, a kada ste na vrhu sa vama su svi. I nije kliše, to je apsolutna istina. Pitam ja vas, šta je to pogrešno u kategorizaciji ljudi prema tome.

Primjer. Ukoliko imate prijatelja ili prijateljicu koji od vas redovno nešto traži, bilo da idete s njim ili s njom negdje, bilo da im pomognete oko nečega u čemu ste stručni, bilo da tom prijatelju služite makar i kao rame za plakanje a ta ista osoba na vaše upite i vaše probleme uvijek ima izgovor, vjerovatno bi ste razmislili da li vam je ta osoba potrebna. Niko me ne može ubijediti u suprotno. U suprotnom taj neko vjerovatno se boji ne izgubiti tu osobu ili je navikao sebe na toksična okruženja i navikao je okretati svoja leđa za boljitak drugog. 

Dugo vremena, ja sam bio ovaj drugi, onaj koji iz sažaljenja i nekih boljih prošlih vremena ostaje sa ljudima koji mu apsolutno ne pomažu da postane bolji. Sve dok nisam počeo vagati ljude. Tada sam osjetio da idem naprijed. Osjećao sam se bolje i svakog dana dan danas se osjećam bolje. Rekao sam nekim dugogodišnjim prijateljicama i prijateljima zbogom i po reakcijama pojedinih sam uvidio da nikakvo prijateljstvo i nikakva konekcija tu ustvari nikada nije ni postojala sa njihove strane. Jer zašto i bi. To su ljudi koji su me iskorištavali za dobrobit sebe nikada se ne osvrćući na posljedice koje to nosi po mene. I zašto sam ja bolji od takvih ako im konstanto pomažem. Nisam. Oni su bolji od mene. Tek nakon dugo vremena sam uvidio da su oni bolji od mene. A mudar čovjek je onaj koji uči od boljih od sebe. I ja sam odlučio biti mudar.

Zapisao je veliki Meša Selimović u svojoj knjizi Derviš i smrt čuvenu izreku "Ti na prijateljstvo gledaš kao na slobodu, ja kao obavezu. Moj prijatelj je isto što i ja. Čuvajući njega, čuvam i sebe." Izreka je to istinita samo u slučaju da je obostrana. U suprotnom nikako.