02/10/2022 - fabrika, akt prvi

 Prolazim kroz Lukavac petnaestak minuta poslije 7 ujutro. Jutarnja gužva se očitava na koloni vozila koja čeka rampu na pruzi i stari čadžo voz da se dotetura preko prelaza kako bi isti ljudi stigli na vrijeme na svoja odredišta. Kancerogeni oblaci stoje iznad grada, tik uz same krovove i ne planiraju otići do iza podne. Na autobuskoj stanici u biletarnici ljubazna djevojka sa osmijehom čeka moje pitanje. 

"Sljedeći autobus za Tuzlu ?" rekoh joj sa ono malo preostalog entuzijazma u meni.



Peti je put kako idem u ovu ušljavu fabriku i peti je put kako me šalju kući bez potpisanog ugovora. Kao da neću dobiti prokleti minimalac i ugovor pun bijelih i svijetlo sivih slova. Kao da taj isti ugovor prije mene nije potpisalo na hiljade ljudi i kao da ne postoji šablon tog ugovora kojeg mogu oštampati i pružiti mi olakšanje glede mog statusa zaposljenja. Sumorno i maglovito je svako dosadašnje jutro koje sam putovao tamo. Kontam da se to skupio sav jad i čemer iz insana koji su zaposlenici te ustanove pa se nekim biološkim procesima to konvertuje u tešku maglu koju možeš rezati nožem i miješa se sa onom koje koksara i termoelektrana ispuštaju na tu lokaciju i čini taj koktel tuge. 

Peti put sam došao i peti put su me formalnosti poslale kući praznih ruku. Na poziciju koja stoji otvorena duže od godinu dana, poziciju na koju uposleni na probnom radu odluče ne doći drugi dan, poziciju koja iziskuje namjensku obuku za rad na vrlo delikatnim, specifičnim i skupocijenim mašinama, koja iziskuje stručnjake kakvih naš grad nema i poziciju koja za sve to plaća premalo para i ostavlja premalo slobodnog vremena za lične interese, ja i dalje čekam na poziv. Možda sam sebi dao puno za pravo. Možda sam stvarno niko i ništa i možda se gospođe i gospođice iz kadrovske službe hrane patnjom i borbom za egzistencijom ljudi poput mene. Život stvarno zna biti tanka kesa iz granapa puna konjskih govana.


Na stanici tek šaka jada, poneki čovjek i poneka žena čekaju autobuse na hladnim klupama u jaknama i kaputima do poda. Tek jedna djevojka neadekvatno obučena sjedi i čvrsto steže džemper oko sebe. Pogledah je i skrenu pogled da ne misli da joj prisjedam na muku. Čekajući prijevoznika, primjetih krajičkom oka da me gleda. Autobus dolazi i ljudi ulaze u njega. Nas dvoje ostajemo zadnji i pružamo vozaču karte. Pokazujem joj rukom ispred sebe da prođe na šta ona klima glavom. Idem ispred nje i sjedam na prvo slobodno sjedalo do prozora. Ona sjeda pored mene. 


"Sreća pa je toplo u autobusu. Baš sam se smrzla." reče mi ona. 

"Ne čudi me" rekoh joj. "Nisi se baš spremila kako treba za ovo ledeno jutro." "Uniforma u kojoj dolazim na posao je ostala kod poslodavca, upravo sam dobila otkaz." Osjetih vansvjetsku bijedu i istu takvu ljutnju u sebi. Negdje u Lukavcu postoji neki šef ili šefica koja je radnicu poslala kući po jednocifrenoj hladnoći nakon što je ista došla iz Tuzle na posao samo da bi joj u roku od 5 minuta rekli da im više ne treba. Razlog tome je što je djevojka nakon odrađenih mjesec dana kao čistačica tražila samo da je isti osiguraju kako bi imala zdravstveno i ostale benefite koje dolaze sa regularnim zakonskim uposlenjem. Ista ona magla koju sam viđao svako jutro dolaskom na probni rad se opet nadvi iznad našeg sjedala. Sirotinjski je to, izgleda.


Pričao sam s njom cijelim putem, većinom neke sitne stvari o prijašnjim i sadašnjim poslovima. Osjetio sam kako me sluša i nadovezuje se na moje rečenice te joj uzvratih istim tretmanom. Kad god primjetih da priča usporava, promijenih temu kako joj ne bi bilo neugodno. I dalje je ona hladnoća na njoj vidljiva. Razmišljam, kako nije vjerovatno sve ni do temperature napolju i zagledah se u nju dok nije gledala. Na njenom licu vidjeh količinu umora kakvu sam viđao tek u rijetkih žena. Svašta je prošla ova djevojka, znao sam to i u tom trenutku vidjeh je kao jaču i bolju od sebe i shvatih da šta god joj se desilo ona je išla dalje. Ostavih je u autobusu i poželjoh joj sreću. Rekla je da će iskoristiti dan da se vidi sa tetkom koju nije vidjela za života i s kojom je komunikaciju ostvarivala samo preko interneta. I u porazu je stojala uspravno ta djevojka, ma koliko umorna, blijeda i bolešljiva bijaše tog dana.


Na putu kući obuze me melanholija. Pored mene tapka prljo, ulično pseto puno buha, blata i čega već ne. "Idi prljo. Bježi kad ne mogu ja", rekoh mu. Pogleda me bez osude i nastavi tapkati dalje metar dva iza mene. Kroz glavu mi prolazi čuvena izjava Zinedina Zidana koja kaže: 

"Plakao sam što nisam imao kopačke, a kasnije sam upoznao čovjeka bez stopala, i shvatio sam neke stvari."

Shvatih da iako je loše, taj vaš bog ima tendenciju da onom ko sumnja da može bit gore, to i ostvari. Nije sve tako crno, čekat ću vala taj poziv iz fabrike...


Primjedbe