18/02/2024 - fabrika, akt treći

 Prošlo je više od 14 mjeseci otkad sam posljednji put zapisao svoje misli u tekstualni dokument na svom desktopu. Točno je 11 sati i 43 minute i uskoro ulazimo u zadnju sedmicu februara. Ovo pišem samo jer želim rezimirati kakav sam ja to čovjek poslije ovih godinu i nešto, šta se to samnom dogodilo i ako je.

Posljednji put kada sam prosipao svoje misli ovdje počeo sam raditi u fabrici  kao serviser šivaćih mašina. Trebao sam raditi kao radnik u proizvodnji ali regruteri su odlucili nagraditi me instant promaknucem u radnika sa održavanja. To je moj drugi legalni a prvi ozbiljniji legalni posao, legalan u smislu da sam konačno bio prijavljen i upisan u evidenciju radnika naše države i da je poslodavac pristao platiti mi poreze, osiguranja i doprinose na platu koju sam dobijao. Ozbiljno sam shvatio njihovu priliku za rad i odlučio se maksimalno posvetiti tome. Prvih mjesec ili dva mog rada, sam ustajao u 12, 1 ili 2 navečer ako sam prva smjena a rano ujutro ako sam druga smjena, ranije nego li je trebalo. Radio sam to jer sam htio čiste glave, čiste savjesti i čistog uma doći na posao i učiti taj posao onako kako nisam godinama učio.

Kažem godinama, jer ono što sam radio od pronalaska tog posla do unazad koju godinu kada sam posljednji put ozbiljno studirao je ništa više nego bijedno tavorenje. Ja sam svjestan bijedni tavornik kada to želim biti i mislim da sam to spoznao upravo par minuta prije nego li sam počeo pisati ovo. 

Sigurno je da sam tijekom tog vremena živio onako kako sam htio po svojim navodima bez da dopustim da me iko upravi u nekom smjeru pa makar on bio i slijepa ulica. 

Tek poneki sitni račun, poneka želja za materijalnom stvarčicom (i ne smijem zaboraviti ni preko stotinu i dvadeset neuspjelih prijava na oglase širom mog divnog grada) me nagnala da probam. Da vidim jesam li stvarno korporativno-bezvrijedan, možda i da vidim u čemu je kvaka i zašto sam ovdje prihvaćen a prethodnih stotinu i više puta posljednje dvije godine nisam nigdje drugdje.

Istina je sljedeća: priroda posla pozicije na koju sam primljen će mi naići u krv tek 6 ili 7 mjeseci poslije, kada sam se usavršio do te mjere da potpuno razumijem svoj posao arogantno tvrdeći, kroz razgovore na pauzama za kafu sa kolegama da sam najbolji u tom poslu "u državi Bosni i Hercegovini". Vidio sam im na licima da na početku nisu vjerovali u to ali svakog narednog dana je u njima rasla privrženost toj mojoj istini, vidjevši i sami kako na prvu beznadni problemi naše službe, ustvari jesu golemi i neotklonjivi. Mojih kolega je bilo sve manje i manje, preuzeo sam i obučavanje novopridošlih duša našeg odjela i polako sam uspostavio reputaciju najboljeg, djelom zbog odlazaka boljih i iskusnijih od mene, djelom i jer mi je to natovareno na leđa u nedostatku drugih jarčeva koji su se htjeli 'bosti sa korijenom problema. 

Često su ljudi koje sam obučavao mnogo brže nego ja dolazili do pomirbe da taj posao nije za njih i nisu nastavljali dalje nego su svoje sesije samnom okončavali nepojavljivanjem sutradan. Na momente sam njihove odlaske pripisivao sebi ali sam od nekoliko njih dobio lično izvinjenje za potrošeno vrijeme, pokazanu strast i pohvalu za preneseno znanje.

I besmisao života upravo staje u tu svakodnevnicu. 

Kako može biti da samo nas deset na čitavom Balkanu zna popraviti i održavati te milionske mašine a kompenzacija koju dobijamo je minimalna? 

Jesmo li na to pristali svjesno, iako znamo da je naša moć veća?

Zašto moje kolege i ja ne štrajkamo na pomen svake mikro nepravde?

Moj put u fabrici je u momentu pisanja okončan. Odlučio sam krenuti ispočetka i ponovo skakukati po nestabilnim stepenicama korporativnog svijeta pa šta bude i kako bude. Maktub.

Izdali smo revoluciju, izdali smo ideju o slobodnom čovjeku, a uz to još izdali smo sami sebe. Nejse.