20/07/2021

Posjekla me tog jutra kao barski čempres, blijedunjavo i grdno, tupim i skrunjenim alatom kako to obično i biva i kako to samo ona zna.

Pokušao sam odglumiti da sam leden po ko zna koji put. Da me ne dira njena gracioznost i način na koji me njen pogled sjecka na dvjesta komadića kojih u procesu sastavljana izgubim barem četvrtinu. 

Po ko zna koji put, moja sirota persona je tom dvadesetpeto sekundnom iluzijom stekla dojam da sam neko bitan, neko stvaran.

Bitan nisam. Bar ne njoj. Njoj sam samo još jedan u moru beznačajnih dječaka koji je žele prisvojiti za sebe i u tom procesu iskidati kako bi mogli popuniti praznine u svojim beživotnim hodnicima uma. 

Jesam li siguran da ona tako razmišlja? Jesam.

Zašto ona tako razmišlja? Ne znam.

Zašto svaka od njih slično razmišlja? Ne znam. Godine kucaju a ja ne uspijevam dokučiti što svaka od njih razmišlja tako, a ni čime sam to zaslužio i zavrijedio. Da li sam stvarno sam sebi oborio cijenu do te mjere da su ljudi počeli o meni razmišljat kao o individualcu kakav se godinama borim da ne budem. Da li sam postao upravo ono što prezirem. Kako?

Kiša pada već drugi dan sa ponekim sitnim prekidom. Vrijeme je to koje inače koristim kako bih prekrižio poneku stavku sa svoje liste planiranih projekata, liste na koju mnogo više dodajem nego što sa nje sklanjam, liste koje me je stid čak i kad sam potpuno sam sa njom, jer me uvijek podsjeti koji sam nivo propalice i koliko sam nesposoban napraviti korak dalje ako ne naprijed bar za dobrobit svog mentalnog zdravlja koje je ovog 20. jula spalo na nivo, dosad neviđen za mene. 

Svaki dan je borba sam za sebe, već odavno je previše dana kada teško je ustati iz kreveta i pronaći svrhu u crti vremena bordo boje što se život zove.