23/12/2024

 Posjekla me tog jutra kao barski čempres, blijedunjavo i grdno, tupim i skrunjenim alatom kako to obično i biva i kako to samo ona zna.

Sinoć sam je zamolio da mi kaže da se ne nadam i da su mi vrata zauvijek zatvorena. Rekla je da nisu i rekla je da ne može.

Sinoć sam je dvaput zamolio da mi kaže da su mi njena vrata zauvijek zatvorena. Rekla mi je da ne može jer nisu.

Odrastoh u uvjerenju da je borba za insana jednaka borbi za hajvana, a sazrih skoro nekad shvativši da onda kada nekoga voliš, trebaš ga pustiti ako znaš da mu mjesto nije tu, pored tebe. A svako od nas na prvu zna ima li u našoj duši mjesta za tog gosta što stoji prekoputa nas.

Večeras je odlučila ostaviti me da venem na neodređeno tu pored nje. Razara me što zna šta o njoj mislim ja i što to nije recipročno. Šta je žensku u glavi pa da ne umije sa gorućom vatrom iz srca svog i džehenemskom mržnjom kazati insanu da u njoj nema trunka i da je vrijeme da se okreneš i ideš.

Neuzvraćena ljubavi, pričo života mog, ako te nisam doživio onda sam te nekome poklonio. Jebo me tvorac prokleti.